kad bi moga vrime vratiti

Anđele moj...
Pišem ovo pismo, a ne znam hoćeš li ga ikada vidjeti.
Pišem vjerovatno što nemam nikoga sa kim bih podijelio to što osjećam, što sam stjeran u kut, a papir podnosi sve, neće mi pametovati, mudrovati i govoriti "jesam ti rekao"..
Da sam znao da će ovako da boli, bježao bih glavom bez obzira onog dana kada sam te vidio...
vjerovatno ne bih.... ponovio bih opet sve, ludo bih te zavolio...
Sjećam se dana kada sam te prvi put vidio, drhtao sam kao nikad u životu, drhtao sam i kad si otišla.
Znam da zvuči glupo, ali ne pamtim život prije tebe, kao da ga nije bilo....... nema ga ni sada, ništa više nema smisla, osjećam samo jednu veliku prazninu...
Ne osjećam više ni srce da mi kuca, samo onaj sat na zidu koji prije nisam primjećivao sada mi probija uši koliko je glasan.
Prolaze mi slike kroz glavu, svaki trenutak proveden sa tobom...
Daljina nas je rastavila, bojim se ove tišine koja je došla, bojim se da će tišina ubiti ono što je ostalo..
Vjerovao sam u ljubav, pogledaj samo gdje me je to dovelo... bojim se samoće, bojim se sam sebe....
Želim da te mrzim, ne mogu previše te volim
Želim misliti da nisi vrijedna moje boli, ne mogu vrijedna si
Želim te zaboraviti, ne mogu ne želim
Želim te proklinjati i psovati, ne mogu ja sam proklet
Proklet sam što nisam znao sačuvati to što sam imao..
Kažu da sa vremenom sve prolazi pa i ljubav i da vrijeme liječi sve pa i ljubav.
To nije istina od prvog dana kada sam te upoznao sa vremenom sam te više i više volio, onoga dana kad sam te izgubio vidim da sa vremenom boli sve više i više.
Ne znam tko je izjavio ono famozno " Što te ne ubije, ojača te", ali da mi ga je sada vidit da mi dođe šaka pokazao bih mu..
Znao sam te po cijelu noć gledati kako spavaš i pitati se čime sam te zaslužio, čime sam zaslužio tolkiu sreću...
Sada se pitam tko mi je uzeo moju sreću, zašto se Bog tako našalio sa mnom, zašto me toliko povrijedio
(razumio bih da se zovem Petar "ti si Petre stijena", ali izgleda da je došlo do nekakve greške).
Otišao sam do crkve, kažu da je Bog svugdje oko nas, ali neka za svaki slučaj...
Nisam pronašao odgovor...
Kako dani prolaze izlizao sam mobitel koliko ga držim u ruci, nadam se pozivu, poruci....
Sa svakim tonom srce mi počne ludo tući, ali se za tren razočara...
Prilično je loše, nespretno, da ne kažem jadno kada te želi utješiti netko sa strane, ne zna što da ti kaže, ne može vjerovati, vidiš nekakvu nelagodu u razgovoru, javlja se nekakva vrsta sažaljenja...
Ne želim to, ne želim ničija sažaljenja, u pogledu vidiš sve..
Bojim se samo da mi netko ne kaže, pa ima još žena nije ona jedina, nije te vrijedna i slično.
Bojim se svoje reakcije, preko toga ne bih prešao, to nikad ne bih oprostio.
Kada zaspem tu je moja ljubav, dođe mi u snove i tako je stvarna da osjećam njene usne, njene dodire, poglede.
Sretni smo kao nekada, sretni smo do jutra kada me iznova napusti i kada sve iznova proživljavam......
Jutra su najgora.
Još uvijek vjerujem u ljubav, vjerujem da postoji, vjerujem da je čovjek jedno veliko ništa bez ljubavi.
Moja ljubav je otišla, bojala se riječi jedina i zauvijek.
Nisu to riječi kojih se treba bojati, u te riječi treba vjerovati i za njih živjeti.
Znam da se od ljubavi ne živi, ali i bez nje se ne živi.
Neću i ne mogu reći da ne razumijem zašto je otišla i zašto se bojala, znam da me je voljela.
Znam za svaki njen strah i ja sam imao iste te strahove, nismo ih podijelili, nismo ih pobijedili...
Lako je poslije svega biti pametan.
Otišla je pronaći sebe, pronaći sve ono što je u tom strahu izgubila, zbog tog straha se zbunila.
Ne krivim je...
Čudno je to što kada misliš da si sretan, moćan i nedodirljiv zbog ljubavi Bog te upozori i pokaže koliko si slab..
Imam osjećaj da je sve tako prokleto isplanirano, bez da nas itko išta pita, to nije pošteno ti i ja možemo sami pronaći svoj put i svoju sreću..
Siguran sam da to što sam osjetio sa tobom ne može doživjeti velika većina ljudi.
Ne znam jesi kada bila u masi ljudi, a osjećala se izgubljeno i usamljeno.
To je moja stvarnost, pokušavam biti tih ne bih li čuo tvoj glas koji me iz daljine doziva..
Trebam te.
Trebam te da si tu, da se radujem tvom osmjehu, da gledam tvoje oči, vidio sam osmijeh u tvojim očima..
Sve svoje poklanjam tebi, znam da si vrijedna.
Ti znaš da si mi sve, i svakog trenutka da mislim na tebe.
Samo da znaš.
A znaš da znaš.
Možda ti se čini ludo i čudno sve ovo što ti pišem, ne bih pisao da ne znam da ćeš prepoznati moje riječi.
Svake noći kada krenem spavati šaljem ti svoje poljupce, a ti malena gdje god da se skrivala oni će te pronaći i nadam se da ćeš ih osjetiti na svojim usnama.
Ono što mi značiš ti, ne može mi nitko značiti najdraže moje.
Svi poljupci moji tebi su.
Moje srce voli samo tebe, sve moje si.
U svakoj mojoj riječi skriva se tvoje ime, u sebi ne nalazimništa osim tebe.
I zato kad ti je teško, znaj da sam tu da sam ti blizu.
Znam da ti treba vremena, dajem ti sve vrijeme ovog svijeta, da sabereš misli, da zbrojiš i oduzmeš osjećaje, da pronađeš sebe...
Svi moji poljupci su tvoji, u svakoj mojoj misli si ti..

Ljubim te....

Zauvijek tvoj....



I onog dana kad se sretnemo, riječi neće biti potrebne.....



Samo jednom se ljubi, a kada si siguran da je ona prava činiš sve ono što je smiješno i glupo onima koji nikad nisu voljeli..

..............................................
...............................................
...........................................
.........................................
...............................................
.......................................
...............................................




(pjesmu neću napisati, tek kad ju uglazbim)

Jednog dana kada se zasitiš ovoga svijeta i kada shvatiš da smo bili jedno za drugo, da smo bili i da uvijek možemo biti, znaj da ću te čekati na uglu tvoje ulice..
Nemoj osjećati krivnju, kriv sam samo ja i ne želim da nosiš taj teret.
Možda sam se precjenio ali nije istina.... znala si mi govoriti nikada se nemoj podcjenjivati, uvijek teži višemu, ako želiš nešto trebaš se potruditi da to dobiješ..
Izgleda po svemu da se nisam dovoljno trudio...
Puno toga se poklopilo i stalo između nas da nas rastavi, neću to zvati sudbinom, jer ti si moja sudbina....
Sa tobom sam vidio budućnost, zamišljao našu djecu, u tebi sam vidio sve, ljubav svog života i najboljeg prijatelja.
Zauvijek ću čuvati prsten koji sam ti htio dati, on nosi tvoje ime i čekati će samo na tebe.
Moj križ nije lagan i moram se pomiriti sa tim da te volim, a ne mogu te imati.



Zauvijek tvoj...